Nije neobično da dijete određenu hranu voli jesti jedan dan, a zatim ju sljedeći dan odbija jesti. Izbirljivost je prisutna i među odraslima. Odbijanje novih okusa i tekstura hrane je često kod djece i čest je problem u ponašanju, no, može biti posljedica istinske odbojnosti prema određenoj hrani. Dijete možda pokušava dokazati svoju neovisnost i manipuliranjem kroz hranu i objedovanje želi vidjeti kako će roditelj reagirati, a možda odbijanjem obroka pokazuje svoje nezadovoljstvo, ljutnju, brigu ili suprotstavljanje. S druge strane, odbijanje neke hrane ili obroka može biti posljedica toga što je dijete sito od prethodnog objedovanja, u čemu vrlo često pogriješe roditelji kada djetetu ponude ili dopuste konzumiranje energetski bogatih međuobroka, poput grickalica bogatih šećerima i mastima, slatkih napitaka, pekarskih proizvoda i slično. Tada ne mogu niti očekivati da će za slijedeći obrok dijete biti gladno i s voljom objedovati, a to može biti i dodatni problem ukoliko želimo da dijete prihvati neko novo jelo ili općenito dobre prehrambene navike.
Unatoč tome, postoje djeca koja iz nekih drugih razloga stvaraju probleme oko objedovanja, tada roditelji mogu pomoći tom djetetu tako da:
- postave razumno vrijeme objedovanja, primjerice 20 ili 40 minuta ovisno o djetetovim mogućnostima i navikama, i da pri tome ustraje, odnosno makne tanjur bez ljutnje kada dogovoreno vrijeme prođe;
- djetetu posluže isto jelo kao i cijeloj obitelji kada je dovoljno staro jer će tako spriječiti posebne zahtjeve i odbijanje određene hrane;
- ostanu što mirniji kada dijete postane probirljivo. Nastala zbrka ili sukob dijete će iskoristiti u svoju korist, dobivajući željenu pozornost. Nastale emocije (ljutnja, bijes) utječu na djetetovo odrastanje i obiteljske emocionalne odnose. Gubi se smisao objedovanja, poslužena hrana također gubi smisao, a i vrijeme potrebno za objedovanje je izgubljeno;
- objedovanju daju smisao, osobito emocionalni. Ukoliko objedujemo u žurbi, s nervozom, raspravljajući razmirice, neće nitko uživati u hrani, pa tako niti dijete koje ima problema u prehrani. Objedovanje treba biti užitak;
- ne odustaju prebrzo i nastave pokušavati s nuđenjem određenih obroka ili hrane. Sklonost pojedinoj hrani se uči, a taj proces učenja se sastoji od ponavljanog nuđenja, pa i do 10 puta prije nego što će neko jelo zaista početi jesti, odnosno prihvatiti i zavoljeti;
- ponude nove obroke sa novom namirnicom kada znaju da će dijete biti gladno, primjerice na početku obroka, jer su veće šanse da će dijete kušati nešto novo kad je gladno;
- probaju se dogovoriti sa svojim dijetom da proba makar najmanji komadić novog jela koje odbija, a pri tome mogu reći “Ne znaš kakvo je dok ne probaš” ili „Tek kad probaš možeš reći da li je fino ili nije“;
- potaknu interes za hranu koju odbijaju tako da dijete uključe u pripremu jela, manje zahtjevne kuhinjske poslove prilagođene uzrastu, poput pranja namirnice, posluživanja i slično;
- pričaju o sastavu hrane i njihovoj ulozi u tijelu, zašto je dobra za zdravlje, rast i razvoj;
- ne nude zamjenske obroke ukoliko nešto odbijaju, primjerice ukoliko odbija pojesti varivo od graška ne dopustite mu zamjensko jelo, bez obzira na različite emocionalne ispade ili ako se samo želi poslužiti nečime tako da sam uzme jogurt iz hladnjaka. Trebate imati na umu da niti jedno dijete neće dobrovoljno gladovati, osim ako nije bolesno. Što je više galame, ljutnje, kazni i sličnih emocija, to je vjerojatnije da će takvo ponašanje ponoviti. No, ukoliko se ipak odlučite dati zamjenski obrok, potrudite se da bude što hranjivije;
- sami odluče kako će postupiti ukoliko dijete prvo odbije obrok, a potom prije spavanja bude gladno. Neki roditelji će ponuditi isti obrok koji je dijete odbilo i vidjeti da li će onda jesti, a drugi će ponuditi zamjenski obrok. Odluka je individualna, ovisna o situaciji, djetetovim emocijama, ali i samom jelu. Možda mu se nije svidio izgled, miris, tekstura jela, pokušajte se pronaći neke druge načine pripreme jela, možda iste namirnice pojede ali ako su drugačije pripremljeni.
Pozitivni obiteljski odnosi su vrlo bitni. Ukoliko je djetetu dopušteno da pokaže sklonost ili nesklonost određenoj hrani, da završi obrok kada je sito, da kombinira hranu na svoj, osebujan način bez prevelikih emocija, čuđenja ili poticanja, da mu se prepusti odgovornost za vlastiti tek i ukoliko ga se doživljava kao ravnopravnog člana obitelji, tada je vjerojatnije da će s više povjerenja prihvaćati roditeljsku sugestiju da isproba neko novo jelo koje dosad nije probalo. Prihvaćajući svoje dijete kao ravnopravnu osobu ali uz razumne granice prilagođene djeteovom uzrastu, raspravljajući s djetetom o pravilnoj prehrani, možemo djetetu pomoći prihvatiti principe pravilne prehrane.